Online testovi koji obećavaju brzo mjerenje inteligencije ili otkrivanje porijekla na osnovu fotografije postali su sve prisutniji na društvenim mrežama. Na prvi pogled djeluju bezazleno – nekoliko pitanja, jedan selfie i instant rezultat – ali u pozadini se često prikupljaju podaci koji imaju daleko veću vrijednost od puke radoznalosti korisnika.
Za razliku od klasičnih kvizova, analize crta lica ulaze u područje biometrijskih podataka, koji se prema evropskim propisima smatraju posebno osjetljivim jer omogućavaju jedinstvenu identifikaciju osobe.
Fotografija lica ne ostaje samo slika, već se algoritamskom obradom pretvara u numerički zapis, takozvani biometrijski šablon, koji se može porediti s drugim bazama podataka i koristiti za profilisanje.
Kod tzv. „analize lica“, aplikacije najčešće traže da korisnik napravi selfie, ponekad i da pomjeri glavu ili trepne, nakon čega se snimak šalje na server. Algoritam potom prepoznaje lice, izdvaja ključne tačke i njihove odnose te ih pretvara u digitalni potpis. Tvrdnje da se na osnovu toga može precizno odrediti porijeklo, etnicitet ili ličnost uglavnom se zasnivaju na statističkim procjenama i sličnostima s podacima na kojima su modeli trenirani, a ne na stvarnim genealogijskim činjenicama.
Poseban problem predstavlja činjenica da etnicitet i porijeklo nisu jasno mjerljive kategorije koje se mogu pouzdano zaključiti iz fizičkog izgleda. Algoritmi često preuzimaju pristrasnosti iz trening-podataka, zbog čega rezultati mogu djelovati uvjerljivo, ali biti netačni ili proizvoljni. Upravo zbog toga evropska regulativa biometriju tretira kao oblast visokog rizika, s posebnim pravilima obrade i zaštite.
IQ testovi, zabava ili prikupljanje podataka
Kod online IQ testova problem uglavnom nije biometrija, već obećanje koje nije utemeljeno u validnoj psihometriji. Pravi testovi inteligencije su standardizovani, normirani i jasno definišu šta mjere i pod kojim uslovima. Testovi koji se promovišu na društvenim mrežama najčešće nude kratke zadatke i na kraju isporuče „IQ rezultat“ bez ikakvog objašnjenja metodologije, populacije na kojoj je test razvijen ili njegove pouzdanosti.
U praksi, takvi testovi često mjere snalaženje u određenom tipu zadataka, brzinu reakcije ili trenutnu koncentraciju, a rezultat se pakira u broj koji je lako dijeliti i monetizirati. Sve češće se pojavljuje i dodatni zahtjev za registraciju, ostavljanje e-mail adrese, povezivanje naloga ili čak davanje pristupa kameri pod izgovorom „provjere identiteta“. U tom trenutku, granica između zabave i ozbiljnog prikupljanja podataka postaje vrlo tanka.
Ključna razlika između biometrijskih podataka i klasičnih ličnih informacija je u tome što se biometrija ne može promijeniti. Ako biometrijski podaci jednom završe u bazi i kasnije budu zloupotrijebljeni ili procure, korisnik ih ne može „resetovati“ poput lozinke. Upravo zato se u evropskim institucijama biometrija navodi kao tehnologija visokog rizika, jer omogućava dugoročno praćenje i povezivanje identiteta kroz različite sisteme.
Granica se prelazi onda kada aplikacija traži podatke koji su trajni, osjetljivi i lako iskoristivi za identifikaciju, a pritom ne nudi jasne informacije o tome ko stoji iza aplikacije, gdje se podaci čuvaju, koliko dugo i u koje svrhe se koriste. Slučajevi poput Clearview AI-a pokazuju kako masovno prikupljanje fotografija može dovesti do izgradnje baza za prepoznavanje lica s potpuno drugačijom namjenom od one koja je prvobitno predstavljena korisnicima.
Kao osnovna pravila prepoznavanja rizičnih oglasa izdvajaju se pretjerano precizna obećanja u vrlo kratkom vremenu, insistiranje na kameri ili videu bez jasnog razloga, agresivno forsiranje plaćanja „detaljnog izvještaja“ i nepostojanje transparentnih informacija o vlasniku aplikacije i politici privatnosti.
Za stvarna saznanja o porijeklu i identitetu i dalje su relevantni arhivi, dokumenti, porodična historija i, uz oprez i informisanost, DNK testovi kod provjerenih pružalaca usluga. Analiza crta lica iz jedne fotografije može poslužiti kao kratkotrajna zabava, ali ne i kao pouzdan ili naučno utemeljen izvor informacija.

