Bila je obična nedjelja. Popodne. Sunce je već bilo nisko. Zvuk telefona me prenuo iz misli dok sam slagala veš. Na ekranu – “Sin zove”. Pogledala sam ga. I odlučila da se ne javim. Bila sam umorna, nervozna, nisam imala snage za još jedan razgovor. Pomislila sam – nazvat ću ga kasnije. I nisam.
Tišina koja ostaje
Telefon nije više zazvonio. A narednog jutra me probudio poziv od sestre. Njene riječi su bile kratke. “Sin ti je preminuo sinoć.” Svijet je stao. Ruke su mi se tresle. Nisam mogla ni da udahnem. Jedino što mi se ponavljalo u glavi bilo je – “Zvao me je. A nisam mu se javila.”
Nikada neću zaboraviti taj osjećaj. Kao da je srce preskočilo ritam, kao da sam se raspala iznutra. Jer znam da je možda tada… baš tada… imao nešto važno da mi kaže. Ili samo da čuje moj glas. A ja se nisam javila. Nisam imala snage, nisam imala vremena. nisam znala da je zadnji put.
U tom trenutku se sve u meni slomilo. I dok sam zurila u ekran, prekasno, osjećala sam kako mi niz obraze teku suze koje ne mogu ništa ispraviti. Pokušala sam pozvati nazad. Pokušala sam vratiti vrijeme. Ali ništa nije imalo smisla. Ostala je samo tišina.
Krivica koja ne prolazi
Od tada prošlo je godinu dana. Naučila sam da nastavim dalje. Da se smijem, radim, brinem o djeci, pričam s prijateljima. Ali svaki put kada mi zazvoni telefon i vidim poznat broj – trgnem se. Odmah se javim. Jer znam kako je kada više nemaš tu priliku.
Ova priča nije tu da stvori tugu. Nije tu ni da stvori krivicu. Već da podsjeti. Da vas podsjeti – javite se kad god možete. Javite se roditeljima, prijateljima, ljudima koje volite. Jer nikada ne znate kada je zadnji put.
I dalje se borim sa mislima “šta bi bilo kad bih se javila?”. Možda bi bilo par riječi ili bi me pitao šta ručam. Ili da pripazim na sebe. A možda bi rekao da me voli. Neću znati. Nikada.
Ali ono što sada znam jeste – ljubav ne čeka uvijek na bolji trenutak. Nekada je trenutak sada. I samo sada.
Zato, ako ti ovo čitaš, i tvoj telefon zazvoni – javi se. Ako si ljut, umoran, preopterećen – svejedno se javi. Jer možda je nekome baš tvoj glas ono što mu treba. Možda je to zadnji put. I možda ćeš, kao i ja, zauvijek pamtiti tišinu koju si sam odabrao.
Ljubav ne čeka savršen trenutak
Mnogi od nas su uhvaćeni u svakodnevnu užurbanost, međutim, zaboravljamo koliko su ti mali trenuci važni. Zaboravljamo da glas preko telefona može značiti čitav svijet nekome. Naši roditelji nas ne zovu da bi nas zamarali. Zovu nas da bi bili sigurni da smo dobro. Da nas čuju, da nas osjete, makar kroz linije signala.
Možda vam se čini da imate vremena. Možda vas je neka riječ povrijedila i ne želite razgovarati. Ipak, zapitajte se – vrijedi li ponos više od mira? Vrijedi li trenutna nelagodnost više od doživotnog žaljenja?
Sjećam se kako je mama uvijek znala kada mi je teško. Njegov glas je imao tu moć da me smiri, čak i kad ništa ne kaže. Sjećam se njegovih priča iz mladosti, savjeta koje sam tada ignorisala, a sada ih se držim kao sidra u oluji.
I zato sada, kada nekoga volim, govorim to. Od tada ne čekam posebne prilike i odgađam razgovore. Ne ignorišem pozive. Naučila sam na najteži način – život ne pita kad je spreman da uzme ono što volimo.
Poruka za sve koji čitaju
Ako imate roditelje, nazovite ih. Ako imate brata, sestru, prijatelja koji vam nedostaje – javite se. Nemojte čekati. Jer ne postoji savršen trenutak. Postoji samo sada. I postoji osoba s druge strane linije kojoj ste možda sve na svijetu.
I ako ste ikada doživjeli sličnu priču, znate kako se osjećam. Niste sami. Ima nas mnogo. Svi nosimo teret riječi koje nisu izgovorene. Svi imamo tišine koje nas progone.
Ali iz tog bola se može roditi snaga. Snaga da budemo prisutni. Da budemo tu za one koje volimo. Da ne odlažemo ljubav i javljanje voljenoj osobi.
Zato, javi se. Uvijek se javi.
