Ljubav koju nije tražila
Pojavio se u njenom životu nenajavljeno, kao tišina između dvije oluje. Nije ga tražila. Nije ga čekala. Ali kada je došao, bilo je to kao da se nešto staro u njoj probudilo. Nešto što je dugo spavalo. Bio je pažljiv na način koji je dugo nedostajao. Govorio malo, ali govorio tačno ono što je u tom trenutku željela čuti. U njegovom prisustvu osjećala se viđena, kao da je neko konačno pročitao ono što piše između redova njenih tišina. Zaljubila se.
Zaljubila se bez plana, bez strategije, bez onih sigurnosnih mreža koje je inače postavljala oko srca. Ovaj put je pustila. Dozvolila je sebi da osjeti, da vjeruje, da mašta. Nije znala kuda to vodi, ali se nadala da vodi negdje gdje će moći ostati. Prvi put nakon dugo vremena, imala je osjećaj da pripada.
Taj osjećaj bio je zarazan. Počela je da gleda svijet drugačije, s više boje, više nade. Njene misli više nisu bile samo njene, već su se tiho preplitale s njegovim riječima, pogledima, prisustvom. U njemu je vidjela sigurno mjesto. Mjesto na koje se vraća, čak i kad joj sve drugo izmakne.
Tišina u kojoj je izgubila glas
Ali dani nisu uvijek bili meki kao što je očekivala. Polako, gotovo neprimjetno, počela je osjećati da se mijenja. Ne naglo, ne bolno, već onako kako jesen mijenja lišće – nečujno, ali nepovratno. Prestala je govoriti ono što je zaista mislila, birala je riječi koje neće izazvati nelagodu. Počela je prilagođavati svoje dane njegovim. Odgađala je svoje potrebe, svoje želje, pa čak i svoje snove.
U toj tišini, sve se više udaljavala od sebe. Nije to bila njegova krivica. On je bio takav kakav je bio – nedorečen, često zatvoren, ponekad dalek. Ona je bila ta koja je sebe uvjeravala da je dovoljno da voli i da će to biti dovoljno i za dvoje. Smijala se kad joj nije bilo do smijeha. Govorila “ništa mi nije” kad joj je sve padalo na leđa. Čekala je da je prepozna, da je vidi, da je čuje. A on je bio sve više odsutan, čak i kad je bio tu.
U toj tišini, shvatila je da ne gubi njega – gubi sebe. Svaki put kad je prećutala, kad je stavila tuđe ispred svog, kad je očekivala da će neko drugi učiniti ono što je samo ona mogla za sebe. Shvatila je da nema ljubavi koja vrijedi ako se zbog nje moraš umanjivati.
Odlazak koji nije bio kraj
Jednog jutra je ustala i znala – ne mora više čekati. Nije to bio dramatičan prekid, ni bolno zbogom. Bio je to tihi odlazak žene koja je konačno izabrala sebe. U ogledalu više nije prepoznavala onu istu osobu od prije nekoliko mjeseci. Njene oči su izgubile onaj sjaj koji je nosila kad je voljela iskreno. Znala je da ne mora ostati tamo gdje se više ne osjeća živom.
Otišla je bez scene, bez krivice, bez pitanja. Samo je otišla. U toj tišini nakon njega, nije znala šta da radi. Bila je preplavljena osjećajem praznine, ali i nekim čudnim olakšanjem. Počela je provoditi vrijeme sama sa sobom, bez potrebe da se objasni, bez očekivanja da je neko razumije. Čitala je knjige koje je ranije ostavljala na pola. Pila kafu bez žurbe. I što je više ćutala, to je više slušala sebe.
Polako, počela je graditi odnos sa osobom koju je bila zaboravila. Sebe. Počela je shvatati da vrijednost ne dolazi iz toga koliko te neko voli, već iz toga koliko si ti spremna da voliš sebe – bez kompromisa, bez uvjeta, bez straha.
Pronašla je ono što nije znala da traži
Godinama kasnije, kad se neko dotakne te teme, ne govori o njemu s gorčinom. Ne priča o njemu kao o grešci. Priča o njemu kao o vremenu u kojem je naučila najviše. Naučila je da ljubav ne spašava ako te u njoj nema. Da ne moraš da se izgubiš da bi se neko drugi pronašao. Da nisi manje vrijedna ako kažeš “ovo nije za mene”.
Sada zna da nije bila ona koja je otišla – bila je ona koja se vratila sebi. Naučila je da prava ljubav nije ona koja te spašava, već ona koja te ne sputava. U njemu je pronašla ogledalo. U sebi – dom.
Više joj nije potrebna potvrda spolja. Naučila je da su najvažniji odnosi oni koje imamo sami sa sobom. Naučila je da ne moraš nekoga zauvijek voljeti da bi ti ta ljubav ostavila trag. Ponekad se zaljubimo u pogrešnu osobu da bismo se konačno sjetili ko smo.
I zato danas hoda mirno, sigurno, sa osmijehom koji ne traži dozvolu. Jer zna – ona koja je otišla više nije ista koja je zaljubljeno čekala da bude viđena. Ona sada vidi sebe. Jasno, potpuno i bez potrebe da se prilagođava.
Zaljubila se u njega. A pronašla sebe.
Još zanimljivih tekstova pročitaj OVDJE.