Srebreničanka Mevlida Omerović nikada nije pronašla nijednu kost maloljetnog brata Senada Gabeljića, a ovog 11. jula, tri decenije nakon genocida u Srebrenici, ukopat će ono što je pronađeno od njenog supruga Hasiba – jednu jedinu kost.
Nakon što su posmrtni ostaci Hasiba Omerovića identificirani, Mevlida je godinama gajila nadu da će biti pronađeno još nešto kako bi njegov ukop imao više dostojanstva. Međutim, čekanju je došao kraj.
– Još od 2013. godine sam se nadala da će pronaći još nešto, ali su mi rekli da više nema svrhe čekati, prošlo je previše vremena. Nažalost, ništa drugo nije pronađeno osim čeljusne kosti, i to u Liplju kod Zvornika – kazala je Omerović u razgovoru za Fenu.
Prema iskazima preživjelih, njen suprug je zarobljen u Kravici gdje je i strijeljan zajedno sa svojim rođenim bratom. Imao je 33 godine kada je ubijen.
U prvi mah nije mogla prihvatiti istinu o njegovoj smrti, nadala se do posljednjeg trenutka da će se ipak jednog dana pojaviti živ.
– Bol ne prolazi, svaki dan ista težina na duši, a ovakvi trenuci samo još više otvaraju stare rane – govori Mevlida, koja je osim muža i brata, u genocidu izgubila i oca Hasana.
– Oca smo uspjeli ukopati. Za bratom nemamo ništa, ni najmanji trag. Znamo da je ubijen kod Zelenog Jadra, imao je šesnaest godina, bio je dijete, nikome ništa nažao nije učinio – kaže ona.
Prisjeća se jula 1995. godine, kada je s dvoje djece napustila rodni kraj i krenula prema Potočarima, a zatim u veoma teškim okolnostima stigla do slobodne teritorije.
– Krenuli smo navečer iz Sućeske, došli do Potočara oko ponoći, bilo je more ljudi. Svuda jauci, vrisci, ljudi preklinjali vojsku da ne ubijaju, da ne razdvajaju djecu i majke. Ubistva su bila nasumična, bez milosti. Čekala sam da svane zora da prestane užas. U podne smo se nekako ukrcali u autobus koji je prevozio žene i malu djecu. Najgori dio puta bio je kroz Bratunac i Kravicu, bacali su kamenje na autobus. U Vlasenici su nas nekoliko sati držali zatvorene – ispričala je.
Dalje je nastavila pješke, s dvoje male djece u naručju, sve do Kladnja, gdje su stigli tek u ponoć, iscrpljeni, gladni i žedni.
U genocidu je izgubila i amidžu sa njegovim sinovima, daidže i njihove sinove, kao i mnoge druge rođake.
Nakon tri decenije, njen muž će konačno imati svoj mezar u Memorijalnom centru Potočari, gdje će i ove godine biti obavljena kolektivna dženaza i ukop posmrtnih ostataka žrtava genocida.
Do sada su spremni posmrtni ostaci pet identifikovanih žrtava koje će biti ukopane 11. jula, dok još uvijek ima porodica koje razmišljaju da li da pristanu na ukop s obzirom na to koliko je malo kostiju pronađeno i identifikovano.
U Memorijalnom centru Potočari do sada je ukopano 6.765 žrtava genocida, dok je još 250 ukopano u mjesnim mezarjima, prema željama njihovih porodica.
Generalna skupština Ujedinjenih nacija je prošle godine usvojila Rezoluciju kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici iz 1995. godine.
