Umorna sam, a ništa ne radim – sindrom modernih žena
Osjećaj iscrpljenosti, praznine i umora postao je nova svakodnevnica mnogih žena, bez obzira na godine, posao ili porodični status. Čak i one koje „ništa konkretno ne rade“ – kako same kažu – sve češće priznaju da se osjećaju kao da im je energija isisana. Ovo nije lijenost, niti manjak volje. Ovo je novi, tihi sindrom modernog doba, koji se sve više vezuje za žene.
Žene su danas umorne na način koji se ne vidi. Nije to ona klasična iscrpljenost nakon fizičkog rada ili napornog dana, već nešto dublje, tiše i podmuklije. To je ona vrsta umora koja dolazi iznutra, iz glave koja ne prestaje da radi, iz tijela koje je stalno napeto, iako naizgled miruje. To je umor koji se ne može prespavati, jer nije vezan za san, već za emocionalni i mentalni pritisak koji se nakuplja svakim danom.
Hronični umor bez objašnjenja: kako nastaje sindrom tihe iscrpljenosti kod žena
Žena koja cijeli dan „nije ništa radila“, ali se osjeća kao da ju je neko pregazio, nije usamljena u tom osjećaju. Iza tog umora često ne stoje zadaci koje nije stigla obaviti, već nevidljiva lista obaveza koje stalno postoje u njenoj glavi. Briga o djeci, o roditeljima, o partneru, o kući, o poslu, o tuđem raspoloženju, o budućnosti – sve to iscrpljuje, a da se ne vidi ni jedan fizički trag.
Moderno društvo često žene stavlja u ulogu „emocionalnog menadžera“ doma. Njihove obaveze nisu uvijek opipljive, ali su stalne. Ne planiraju samo obroke, već predviđaju potrebe svih ukućana. Ne vode samo kuću, već održavaju emotivni balans porodice. U svemu tome, vlastite potrebe stavljaju na kraj. Tada dolazi trenutak kada tijelo počne da šalje poruke: nesanica, napadi tjeskobe, glavobolje, gubitak volje, razdražljivost. Iako sve djeluje „normalno“ spolja, unutra se odvija tihi slom.
Zašto sve više žena osjeća umor bez vidljivog razloga?
Kada se svakodnevica svede na funkcionisanje i preživljavanje, a ne na življenje i osjećanje, umor je neminovan. Žene se često osjećaju krivima ako odmaraju, ako se ne „koriste“ dovoljno. Društvo ih uči da je njihova vrijednost u korisnosti, a ne u postojanju. Zato ne znaju da se isključe. I kada sjede, one mentalno pregledaju frižider, razmišljaju šta će kuhati sutra, pitaju se da li su zaboravile rođendan nekome.
Kada se dani ponavljaju bez stvarnog predaha i bez prostora za sebe, organizam ulazi u režim preživljavanja. Tada se javlja onaj poznati osjećaj da više ne znate šta vas tačno umara, ali znate da ne možete dalje. I onda, kad neko pita: „A šta si ti danas konkretno radila?“ – teško je objasniti. Jer najviše vas je iscrpilo upravo ono što niste mogli reći: neprestano razmišljanje, briga i emocionalni teret koji nije prestajao ni na trenutak.
Mentalni teret žena: nevidljiv posao koji crpi snagu
Postoji naziv za sve ovo, sve češće korišten i u stručnoj literaturi – emocionalna preopterećenost. To nije bolest, niti dijagnoza u klasičnom smislu, već stanje koje pogađa žene koje konstantno balansiraju između tuđih potreba i vlastitog postojanja. One koje ne stignu ni da se zapitaju kako su, jer stalno razmišljaju kako su svi drugi.
Umor se tada ne manifestuje samo kroz iscrpljenost, već i kroz emocionalnu prazninu. Osjećaj da više ništa ne raduje, da dani nemaju smisla, da je sve obaveza, a ništa uživanje. I najgore od svega – mnoge žene misle da su same krive. Da su slabe. Da su „razmažene“, jer „druge žene mogu sve, pa zašto ja ne mogu?“
Ali nisu razmažene. Samo su preopterećene. Tihim zadacima. Očekivanjima. Skrivenim pritiscima. Ulogama koje nisu birale, nego im ih je život ili okolina nametnula.
Kako se javlja sindrom „ništa ne radim, a iscrpljena sam“?
Taj osjećaj dolazi postepeno. Prvo kroz sitnice – manjak volje za stvarima koje su vas nekad radovale. Zatim kroz zaboravnost, nervozu, suze koje same dođu bez posebnog razloga. I na kraju – kroz tišinu. Onu tišinu koja nije mir, već praznina. U tom stanju, žena više ne zna šta joj zapravo treba. San? Odmor? Razgovor? Neko da kaže: „Ti si važna.“ Možda sve to zajedno.
Ovaj sindrom najčešće pogađa žene između 25 i 55 godina, bez obzira na to da li rade van kuće ili ne. Pogađa majke, supruge, kćerke, čak i tinejdžerke. Jer pritisak da se stalno bude prisutna, nasmijana, sposobna, dostupna – ne bira godine.