Kupila kuću za 1 euro: Kako izgleda život u napuštenom talijanskom selu
Na prvi pogled, zvuči kao bajka: kuća u Italiji za samo jedan euro. Ipak, iza ove primamljive cijene krije se mnogo više od samo zida i krova. Krije se tišina jednog zaboravljenog sela, nepoznata svakodnevica i život koji se odvija daleko od buke, ali i daleko od svega što je poznato. Upravo tu počinje priča jedne žene koja se, vođena znatiželjom i željom za promjenom, odlučila na ovaj neobičan korak – kupila je napuštenu kuću u talijanskom selu za cijenu šoljice kafe.
Šta znači kupiti kuću za 1 euro?
Italija već godinama pokušava oživjeti svoja napuštena sela kroz projekte “kuća za 1 euro”. Male opštine, najčešće u brdskim ili unutrašnjim dijelovima zemlje, suočene s odlaskom mladih i demografskim padom, nude stare, oronule kuće po simboličnoj cijeni – ali uz obavezu renoviranja i stalnog boravka.
Takva je bila i ponuda u selu Sambuca di Sicilia, gradiću na jugu zemlje, gdje su stotine starih kuća puštene u prodaju – a među njima i kuća koju je kupila Jelena, tridesetšestogodišnja grafička dizajnerica iz Zagreba.
„Zvučalo je kao ludost, ali istovremeno i kao prilika da pobjegnem od gradske trke,“ prisjeća se. „Nisam znala šta me tačno čeka – ali znala sam da više ne želim da živim na desetom spratu između četiri zida.“
Od snova do stvarnosti: prvi susret s kućom
Prvi dolazak u selo bio je – šok. Kuća bez krova, s vlagom na zidovima, i drvenim vratima koja su jedva stajala. No pogled s prozora, na valovita brda, maslinike i tišinu koja se ne čuje, bio je dovoljan da odluči – ostaje.
„Nisam očekivala luksuz. Znala sam da je kuća prazna i zapuštena. Ali ta atmosfera, miris starog kamena, osjećaj da hodam kroz istoriju… znala sam da želim to obnoviti.“
Renoviranje nije bilo jeftino – prema pravilima opštine, novi vlasnici moraju uložiti između 15.000 i 25.000 eura u obnovu u roku od tri godine. Jelena je digla mali kredit i počela korak po korak, uz pomoć lokalnih majstora i YouTube tutorijala.
Život u selu gdje se ništa ne događa – i to je u redu
Jedan od najvećih izazova nije bio fizički rad, već svakodnevica. U selu ima tek četrdesetak stalnih stanovnika, uglavnom starijih. Nema supermarketa, bioskopa, ni dostave hrane. Dani su tihi, ispunjeni šetnjama, radom u vrtu i druženjem s komšijama na klupi ispred crkve.
„U početku mi je sve nedostajalo – gradski haos, kafići, prijatelji. A onda sam počela da uživam u tišini. Prestala sam da nosim sat. Naučila sam da hljeb mogu peći sama, da ruže treba rezati rano ujutru, i da se život ne mora stalno žuriti.“
Lokalci su je brzo prihvatili, iako su na početku bili skeptični. Naučila je talijanski jezik, počela kuhati lokalna jela, a danas s komšinicama razmjenjuje recepte za domaći pesto i sakuplja smokve.
Novi početak u zemlji koja zna cijeniti jednostavnost
Dok mnogi sanjaju o kućama u Toskani ili na obali Amalfi, Jelena ističe da prava Italija nije u luksuzu, već u malim stvarima – jutarnjoj kafi s pogledom na vinograd, mirisu lavande iz vrta i zvuku crkvenih zvona koji označavaju podne.
Svoju kuću je pretvorila u kombinaciju doma i ateljea. Radi od kuće, dizajnira ilustracije za evropske klijente i povremeno prima turiste koji žele iskusiti „život izvan sistema“.
„Kad mi je došao prvi gost iz Njemačke, bio je šokiran – pitao me gdje je najbliži Wi-Fi. Rekla sam mu: ‘U šumi, ali nije stabilan.’ I na kraju je ostao četiri dana bez interneta – i rekao da je to bilo najbolje iskustvo u godini.“
Vrijedi li sve toga?
Na pitanje da li bi opet sve to prošla, bez razmišljanja kaže: da. Nije uvijek lako. Zimi je hladno, internet sporo radi, a birokratija zna biti naporna. Ali, ono što je dobila ne može se mjeriti novcem.
„Kupila sam kuću za 1 euro, a dobila sam novi život. Sporiji, tiši, ali stvarniji. Osjećam se više živo ovdje, među starim zidinama i maslinama, nego ikad u betonskom gradu.“
Možda će te zanimati i: Kad žena šuti, srce govori – razumije li je suprug?