Novi Zakon o zaštiti ličnih podataka u Bosni i Hercegovini donosi jasnija pravila kada je riječ o postavljanju i korištenju kamera i sistema videonadzora. Prema ovom zakonu, svaka kamera koja snima prostor u kojem se kreću ljudi smatra se sistemom za obradu ličnih podataka, što znači da se snimci tretiraju kao podaci koji mogu omogućiti identifikaciju osobe i moraju biti zaštićeni u skladu sa zakonom.
Videonadzor se, dakle, ne posmatra samo kao tehničko sredstvo sigurnosti, već kao potencijalni izvor obrade ličnih podataka. Zbog toga se prilikom instalacije i korištenja kamera moraju poštovati principi zakonitosti, opravdanosti i razmjernosti.
Šta građani smiju, a šta ne smiju snimati
Građanima je dozvoljeno postavljanje kamera na vlastitim objektima, poput kuća, vikendica, garaža i dvorišta, ali uz jasno ograničenje – nadzor mora biti usmjeren isključivo na privatni posjed i sveden na minimum neophodan za zaštitu imovine ili sigurnost.
Problem nastaje kada kamera zahvata javnu površinu, poput trotoara ili ulice, kao i dio susjednog dvorišta ili ulaza u drugi objekat. U takvim situacijama snimaju se prolaznici i komšije koji nisu dali saglasnost, što može predstavljati nezakonitu obradu ličnih podataka.
Posebno je naglašeno da privatni videonadzor ne može postati zamjena za javni nadzor koji provode nadležne institucije. Ako je neizbježno da mali dio javne površine uđe u kadar, očekuje se da to bude svedeno na minimum i tehnički ograničeno tako da fokus ostane na privatnoj imovini.
Snimanje komšijinog dvorišta ili ulaza bez saglasnosti smatra se kršenjem prava na privatnost i može dovesti do prijava i postupaka pred nadležnim organima.
Obaveze firmi, trajanje čuvanja snimaka i pristup podacima
Pravna lica imaju dodatne obaveze jer njihovi sistemi videonadzora obuhvataju veći broj osoba – radnike, stranke, kupce i druge građane. Firma mora jasno definisati svrhu videonadzora, kao što su zaštita imovine, sigurnost zaposlenih ili kontrola pristupa objektu.
Nadzor ne smije biti postavljen bez opravdanog razloga niti se smije koristiti kao sredstvo stalne kontrole radnika bez zakonskog osnova. Posebno su zaštićeni prostori poput toaleta, svlačionica, tuševa i prostorija za presvlačenje, gdje je postavljanje kamera u pravilu zabranjeno.
Jedna od ključnih obaveza jeste transparentnost – osobe moraju biti obaviještene da se nalaze u prostoru pod videonadzorom. U praksi to znači postavljanje jasne i vidljive obavijesti prije ulaska u zonu snimanja, uz informaciju ko upravlja sistemom.
Snimci se ne smiju čuvati neograničeno. Oni se zadržavaju samo onoliko dugo koliko je potrebno da se ostvari svrha nadzora, a potom se brišu, osim ako su potrebni kao dokaz u konkretnom incidentu.
Pristup snimcima mora imati ograničen broj ovlaštenih osoba. Javno objavljivanje snimaka, naročito putem društvenih mreža ili aplikacija za razmjenu poruka, može predstavljati ozbiljno kršenje zakona ako se na njima mogu prepoznati osobe.
Novi zakon, dakle, ne zabranjuje videonadzor, ali uvodi jasna pravila odgovornog korištenja – kamere smiju snimati samo ono što je nužno, podaci se moraju čuvati ograničeno vrijeme, a pravo na privatnost ostaje temeljno načelo koje se mora poštovati u svakom slučaju.