Majčinstvo se u javnom prostoru gotovo uvijek prikazuje kroz iste slike. Nasmijana djeca, uredan dom, majka koja sve stiže i pritom izgleda ispunjeno. Ta slika se ponavlja u medijima, na društvenim mrežama i u svakodnevnim razgovorima. Ono što se ne vidi jesu sumnje, umor, strahovi i trenuci kada majke požele da na nekoliko sati nestanu iz vlastite uloge. Upravo o tim trenucima se rijetko govori javno.
Majčinstvo bez filtera ne uklapa se u društvena očekivanja. Ono je neuredno, glasno, emocionalno zahtjevno i često kontradiktorno. U isto vrijeme nosi ljubav i iscrpljenost, ponos i krivicu, sreću i tugu. Razlog zašto se o toj stvarnosti šuti nije u tome što ona ne postoji, već u tome što se ne smatra prihvatljivom za javni prostor.
Slika savršene majke koja ne ostavlja prostor za istinu
Od trenutka kada žena postane majka, suočava se s nizom nepisanih pravila o tome kako bi trebala da se ponaša, osjeća i izgleda. Očekuje se da bude strpljiva, nježna i zahvalna, bez obzira na okolnosti. Svako odstupanje od tog modela često nailazi na osudu ili nerazumijevanje.
Zbog toga se mnoge majke povlače u tišinu. Lakše je reći da je sve u redu nego objašnjavati zašto si umorna, zašto ti je teško ili zašto se ponekad osjećaš izgubljeno. Javna slika majčinstva ne ostavlja prostor za slabost, pa se ona potiskuje i skriva.
Mediji i društvene mreže dodatno pojačavaju taj pritisak. U svijetu filtriranih fotografija i pažljivo biranih riječi, stvarnost izgleda kao lični neuspjeh. Majke se porede s idealima koji ne postoje, a vlastitu svakodnevicu doživljavaju kao dokaz da nešto rade pogrešno.
Umor, krivica i misli koje se ne izgovaraju naglas
Jedan od razloga zašto se o majčinstvu bez filtera ne govori jeste strah od osude. Postoji nepisano pravilo da majke ne bi trebale da se žale. Ako kažu da su umorne, smatra se da nisu zahvalne. Ako priznaju da im je teško, često dobiju savjet da su same to izabrale.
Umor majki nije samo fizički. To je mentalni i emocionalni umor koji se gomila iz dana u dan. On dolazi iz stalne odgovornosti, iz osjećaja da si uvijek potrebna i da nema pauze. Čak i kada su same, majke rijetko prestaju da budu majke u glavi.
Krivica je još jedan osjećaj o kojem se rijetko govori. Krivica jer nisu dovoljno strpljive, jer žele vrijeme za sebe, jer ponekad maštaju o životu prije djece. Te misli se ne uklapaju u idealizovanu sliku majčinstva, pa ostaju zaključane duboko u sebi.
Društvo koje voli majke, ali ne voli njihovu iskrenost
Paradoks majčinstva leži u činjenici da društvo istovremeno slavi i opterećuje majke. Majčinstvo se glorifikuje, ali se rijetko razumije. Podrška često postoji samo na riječima, dok se u praksi od majki očekuje da se snađu same.
Kada majke progovore o stvarnim izazovima, reakcije su često defanzivne. Umjesto razumijevanja, dolazi umanjivanje problema ili prebacivanje odgovornosti. Takve reakcije dodatno obeshrabruju iskren razgovor i učvršćuju tišinu.
Zbog toga se majčinstvo bez filtera najčešće dijeli u privatnim razgovorima, među prijateljicama ili u zatvorenim grupama. Javnost ostaje uskraćena za stvarne priče, a mit o savršenoj majci nastavlja da živi.
Tišina koja iscrpljuje više od samih obaveza
Šutnja o stvarnom majčinstvu ima svoju cijenu. Kada majke nemaju prostor da otvoreno govore o onome što osjećaju, problemi se gomilaju. Umor se produbljuje, a osjećaj usamljenosti raste. Mnoge majke tada počinju da vjeruju da su jedine koje se tako osjećaju.
Istina je da majčinstvo nije univerzalno iskustvo i da ne izgleda isto za sve. Ipak, zajedničko mnogima jeste osjećaj da se o teškim stranama ne smije govoriti. Ta tišina stvara jaz između javne slike i privatne stvarnosti, koji postaje sve teži za nositi.
Majčinstvo bez filtera ne znači umanjivanje ljubavi prema djeci. Naprotiv, znači priznanje da ljubav može postojati i onda kada je teško. Govoriti o toj stvarnosti ne čini majke slabima, već ljudima. A upravo taj ljudski aspekt je ono što javnom prostoru najviše nedostaje.