Djeca mogu osjećati glavobolju, bol u stomaku, mučninu ili nagle promjene raspoloženja bez vidljivog razloga. Ovi simptomi često su fizički odraz unutrašnje napetosti i straha koje dijete ne zna ili ne može izraziti riječima.
Nerijetko su pretjerano zabrinuta za stvari koje odrasli ne doživljavaju ozbiljno – poput kašnjenja u školu, lošeg rezultata na testu, razdvajanja od roditelja, pa čak i vremenskih nepogoda. Djeca s anksioznošću često izbjegavaju određene situacije, poput škole, rođendanskih proslava, vannastavnih aktivnosti ili druženja s vršnjacima, iako su ranije u njima uživala.
Problemi sa spavanjem su također česti – teškoća pri uspavljivanju, buđenje tokom noći ili noćne more. Neka djeca razviju potrebu za strogom kontrolom svakodnevnih aktivnosti, dok druga postaju povučena, tiha ili lako razdražljiva.
Promjene u apetitu – bilo smanjen ili pojačan – također mogu ukazivati na prisustvo anksioznosti.
Čest obrazac ponašanja je stalna potreba za potvrdom i sigurnošću, uz pitanja poput: „Hoće li sve biti u redu?“, „Dolaziš li po mene?“, „Hoću li se razboljeti?“ – i to više puta dnevno.
Važno je da roditelji ne zanemare ove znakove i da ih ne tumače kao prolaznu fazu ili razmaženost. Anksioznost nije slabost, već način na koji dijete reaguje na stres i nesigurnost. Umjesto kritike, potrebno je pokazati razumijevanje, strpljenje i pružiti osjećaj sigurnosti.
Podrška djetetu može uključivati:
- Otvoren razgovor prilagođen njegovom uzrastu
- Ohrabrivanje (ali ne prisilu) u suočavanju sa situacijama koje izazivaju strah
- Uspostavljanje predvidive dnevne rutine
- Smanjenje izloženosti stresnim informacijama poput vijesti ili konfliktnih tema
- Uključivanje stručnjaka – školskog psihologa ili dječijeg terapeuta, ukoliko problemi potraju ili se pogoršaju
Najvažnije je da dijete zna da nije samo i da je sasvim u redu osjećati strah ili brigu – ali da postoje načini da se te emocije prepoznaju, razumiju i savladaju, uz podršku onih koji ga vole.