Roditelji će gotovo uvijek tvrditi da svoju djecu vole jednako. To je odgovor koji se očekuje i koji društvo smatra ispravnim. Ipak, istraživanja pokazuju da u stvarnosti stvari nisu toliko jednostavne. Suptilne razlike u ponašanju prema djeci često postoje, a ponekad su te razlike i prilično očite.
Studija koju je sprovelo Američko udruženje psihologa obuhvatila je gotovo 20 hiljada ispitanika i donijela je zanimljive uvide u porodičnu dinamiku. Pokazalo se da roditelji češće pokazuju nježnost i bliskost prema kćerkama, bez obzira na vlastiti spol. Očekivanja da će očevi biti privrženiji sinovima, a majke kćerkama, u velikoj mjeri nisu potvrđena.
Redoslijed rođenja, također, ima svoj uticaj. Najmlađa djeca često ostavljaju dojam razmaženih miljenika, dok najstarija dobijaju veću odgovornost i samostalnost. Djeca rođena u sredini porodice najčešće ostanu u sjeni, a njihova uloga u porodici nerijetko ostaje nejasna. To ih čini posebno osjetljivim na pitanje roditeljske naklonosti.
Ličnost djeteta igra ključnu ulogu u tome kako će ga roditelji doživljavati. Djeca koja djeluju smirenije, koja su odgovorna i sklona saradnji, često dobijaju više pozitivne pažnje. U takvim slučajevima, emocionalna bliskost ne proizlazi iz svjesne odluke roditelja, već iz svakodnevne interakcije.
Razlike u tretmanu se ne ogledaju samo u količini zagrljaja ili riječi podrške. Nekoj djeci se češće izlazi u susret, pruža više materijalne podrške ili se od njih očekuje manje u smislu obaveza. S druge strane, dijete koje osjeća da je zapostavljeno, može razviti niz psiholoških problema, od povučenosti do agresivnosti.
Roditelji često nisu svjesni tih razlika, ali djeca ih vrlo rano počnu osjećati. Jedno dijete može imati dojam da nikada ne može ispuniti roditeljska očekivanja, dok drugo uživa status onoga koje se stalno opravdava ili favorizira.
Stručnjaci smatraju da je važno da roditelji prepoznaju ove obrasce i da se potrude stvoriti osjećaj ravnoteže. To ne znači da će svako dijete uvijek dobiti istu količinu pažnje, ali je ključno da se osjeti jednako voljeno i prihvaćeno.
Posebna naklonost prema jednom djetetu ne mora nužno biti loša stvar, ali može postati problem ako preraste u stalno zapostavljanje drugog. Djeca, i kad ne govore o tome, osjećaju kada nešto nije u ravnoteži.