Tragedija koja je zadesila Tuzlu u noći 4. novembra, kada je u požaru u Domu penzionera smrtno stradalo 13 osoba, a više povrijeđeno, ogolila je do srži sve ono što Bosnu i Hercegovinu već decenijama razjeda – nemar, korupciju, neodgovornost i bešćutnost sistema prema najslabijima.
Dok se još traže uzroci požara, građani se pitaju zašto su teško bolesni i nepokretni ljudi bili smješteni na najvišim spratovima, bez ikakvog realnog plana evakuacije. Pitaju se građani i kako je moguće da ustanova s dobitkom od preko 50 hiljada maraka, s devet spratova i depozitima od 300 hiljada KM u banci, u noći tragedije ima samo troje zaposlenih na dežurstvu?
Da li je Dom penzionera “samoodrživa ustanova”
To nije samo propust, to je simbol potpunog kolapsa sistema brige o ljudskom životu. Dom penzionera Tuzla bio je, kako to birokratski zvuči, “samoodrživa ustanova”, ali u stvarnosti – mjesto gdje su štićenici plaćali i do 1.650 KM mjesečno za sobu s vlagom, lošom hranom i nehumanim uslovima.
Političari su, po već ustaljenoj praksi, izgovorili naučene fraze o “odgovornosti” i “temeljnoj istrazi”, kao da ne žive u istoj zemlji u kojoj tragedije nisu izuzetak, već pravilo.
Samo nekoliko dana ranije, Tuzlanski kanton potresla je nova afera – trgovina ljudima u kojoj su, prema navodima Tužilaštva, maloljetnice bile žrtve seksualnog iskorištavanja. Glavni kantonalni tužilac Vedran Alidžanović upozorio je da se radi o izuzetno osjetljivom predmetu i apelovao da se ne otkrivaju identiteti djece.
No, prava tragedija ne leži samo u krivičnom djelu, nego u činjenici da u Bosni i Hercegovini u 2025. godini još postoje mreže koje zloupotrebljavaju djecu, a institucije tek “utvrđuju okolnosti”. Tragedija leži u tome da su maloljetnice bile žrtve četiri policijska službenika, ljudi koji bi trebali da štite građane a ne da ih guraju u ambis. Tragedija je i u tome da su maloljetne djevojčice bile štićenice Doma za djecu bez roditeljskog staranja.
Ostavki odgovornih predstavnika institucija nema, kao ni oglašavanja ni izjava o odgovornosti, o empatiji. Nema ni pojašnjenja o tome da je istraga o ovom slučaju došla slučajno i to dok se vodila istraga protiv drugog postupka.
Građani na protestima
Zbog cijele situacije, građani Tuzlanskog kantona uz podršku građana iz drugih gradova izašli su na proteste. Okupljeni s jednim ciljem a to je da sistem prihvati krivicu, da kao odgovorni građani daju ostavke a ne da se kriju iza zidina institucija.
Ipak, dok se građani okupljaju na mirnim protestima ispred MUP-a TK, tražeći ostavke odgovornih, najavljujući mirne proteste svaki dan i vikend, u školama vlada strah. U Osnovnoj školi u Sapni, nastavnik je učenicima prijetio i vrijeđao ih, izazvavši šok i revolt roditelja. To pokazuje koliko je sistem obrazovanja, koji bi trebao biti temelj društva, postao ogledalo nasilja, straha i nemoći.
Zanimljiva činjenica jeste da se radi o bivšem nastavniku koji je zbog psihički nestabilnog stanja premješten da radi kao bibliotekar u ovoj školi. Postavlja se pitanje, kako je moguće da osobe koje nisu sposobne obavljati funkciju u ustanovama koje nazivamo odgojno-obrazovne, mogu nesmetano raditi u bilo kojem sektoru škole? Postavlja se pitanje, kako takvim ljudima ne trebaju ljekarska uvjerenja, stepen invaliditeta niti bilo koji uslov koji se traži po konkursu dok s druge strane, sposobni, fakultetski obrazovani ljudi, ljudi koji vidno vole raditi taj posao, ne mogu biit zaposleni bez štela, bez korupcije, bez nepotizma.
Politička drama na višim nivoima vlasti
U isto vrijeme, na višim nivoima vlasti, odvija se nova politička drama. Federalno tužilaštvo (POSKOK) oduzelo je telefon dopremijeru Federacije BiH Vojinu Mijatoviću u sklopu istrage o sumnjivom tenderu vrijednom 1,2 miliona KM. Sumnje u “namještanje” projekata, udruživanje radi činjenja krivičnih djela i trgovinu uticajem – sve su to pojmovi koji su u BiH odavno postali svakodnevni. Ovdje više nije vijest kad se istraga otvori, nego kad neko zaista odgovara.
Drama se odvija i u prostorijama Federalne uprave policije zbog afere “prepiska” u okviru koje su na saslušanju v.d. direktora Federalne uprave policije Vahidin Munjić, direktor Policijske akademije Ervin Mušinović i službenik FUP-a Muhamed Ohranović. I opet krugovi policije i sistema koji nas treba štititi. Istraga obuhvata poruke koje su pronađene u telefonu direktora FUP-a, a u kojima su, prema dostupnim informacijama, dogovarani postupci zapošljavanja i unapređenja po stranačkim i rodbinskim linijama.
Da li nam “gori” povjerenje u institucije?
Kada se svi ovi slučajevi poslože jedan pored drugog – požar koji je ubio nemoćne, maloljetnice žrtve trgovine ljudima, djeca koja u školama trpe prijetnje i političari pod istragama za korupciju – jasno je da u ovoj zemlji gori mnogo više od jednog doma penzionera. Gori povjerenje u institucije, gori vjera u pravdu, gori osjećaj da ljudski život nešto vrijedi.
Bosna i Hercegovina živi u začaranom krugu “istraga u toku”, “apelujemo na javnost” i “odgovorni će biti sankcionisani”. Ali nikada, ili gotovo nikada, niko ne bude. I zato se postavlja ključno pitanje – dokle će građani trpjeti? Dokle će društvo ćutati i čekati da se tragedije ponove, dok god se ne dese “njihovim najbližima”?
Vrijeme je da se prekine s kulturom šutnje. Da građani prestanu biti samo posmatrači dok institucije zataškavaju, političari relativizuju, a životi nedužnih nestaju u pepelu. Protesti, građanski pritisak, zahtjevi za ostavkama i stvarni pritisak javnosti moraju postati pravilo, a ne izuzetak. Jer država koja ne štiti svoje najstarije, ne brine o djeci i toleriše korupciju – nije zajednica, nego kulisa iza koje stoje interesi malobrojnih.
Dokle ćemo gledati kako gori, a šutjeti?