Mama je uvijek znala kad šutim predugo
Postoje trenuci koje ne zaboraviš, čak ni kad godine prođu. Miris kafe u kuhinji, tišina između dva pogleda i onaj osjećaj da te neko čita bez riječi. Mama je uvijek bila ta koja je znala. Nije joj trebalo objašnjenje, ni opravdanje. Dovoljno bi bilo da zastanem između rečenica, da spustim pogled, i ona bi već sve shvatila.
Odmalena sam imala naviku da svoje brige nosim u sebi. Nije mi bilo lako reći da nešto boli, jer sam mislila da će to značiti slabost. Ona je, međutim, umjela da prepozna moju tišinu bolje nego bilo čije riječi. Kad bih zašutjela, znala je da nešto nije u redu. I umjesto da pita, samo bi tiho prišla i rekla: „Znam.“
Tišina koja govori više od riječi
U djetinjstvu, ta tišina me plašila. Nisam razumjela kako može da zna sve ono što nisam izgovorila. Ponekad bih se trudila da izgledam veselo, da nasmiješim lice, ali pogled joj je uvijek bio brži od mog osmijeha. Umjela je da pročita svaku sjenku na mom licu, svaki trzaj glasa, svaku riječ koju nisam izrekla.
S vremenom sam shvatila da majke ne uče takve stvari – one ih osjećaju. To nije intuicija, to je veza koja se ne da prekinuti. Kao da između nas postoji nevidljiva nit koja zatreperi kad god srce zadrhti. I kad bih pomislila da mogu da sakrijem tugu, ona bi već znala. Samo bi skuhala čaj, sjela pored mene i pustila da šutim koliko mi treba.
Nije tražila da pričam, ni da objašnjavam. Znala je da će doći trenutak kad ću sama izgovoriti ono što me tišti. I kad bih to konačno učinila, nije me prekidala. Samo bi klimnula glavom i pustila da riječi same pronađu svoj put.
Kad odrasteš, shvatiš da mama ne prestaje osjećati
Godine su nas odvele na različite strane. Život je postao brz, dani su počeli prolaziti u tišini poruka, a ne razgovora. Ipak, kad god bih se javljala s onim kratkim „dobro sam“, mama bi znala da nisam. Pitala bi me: „Zašto šutiš tako dugo?“ – i sve bi opet bilo jasno.
Tek tada sam razumjela koliko ta njena sposobnost znači. Nije to bila znatiželja, niti potreba da zna svaki detalj mog života. Bila je to briga umotana u nježnost, tiha poruka da nisam sama.
U danima kad bih mislila da mogu bez nje, shvatila bih da mi nedostaje baš taj osjećaj da neko primijeti ono što ni ja ne umijem sebi da objasnim. Mamine riječi nikada nisu bile glasne, ali su uvijek imale težinu. Znao bi ih osjetiti i kad ih ne čuješ.
U svakom mom ćutanju, još uvijek je ona
Danas, kad ponekad zastanem i pogledam unazad, shvatim da je svaka tišina bila način da me nauči razumijevanju. U njenom svijetu, šutnja nije bila kazna, već prostor za disanje. Naučila me da mir ne znači odustajanje, već snagu da prepoznaš svoje emocije i prihvatiš ih bez straha.
Kada sada dugo ćutim, ponekad čujem njen glas u mislima: „Znam, dušo.“ I to je dovoljno. Taj glas me podsjeća da postoji neko ko je znao sve, i kad nisam rekla ništa.
Njena briga i danas živi u meni – u načinu na koji osluškujem druge, u tome kako prepoznam tugu u pogledu nepoznate osobe, u tome kako zastanem prije nego što izgovorim nešto što bi moglo da zaboli.
Postoji nešto vječno u majčinskom osjećaju. Ne prestaje kad odrastemo, ne nestaje kad se udaljimo, ne gubi snagu ni kad nas više nema ko nazvati. Ostaje u nama, u svakom pokretu i svakoj tišini koju nosimo dalje.
Kad mama zna prije tebe
Nekad mi se čini da me naučila da čitam srca onako kako je ona čitala moje. Iako se više ne čujemo svakog dana, postoji trenutak kad zastanem i pomislim – mama bi sad već znala da nešto nije u redu. I ta pomisao me smiri.
Postoje ljudi koji razumiju tvoje riječi, ali samo mama razumije tvoju tišinu. Ona vidi kroz nju, dotiče je i pretvara u razumijevanje. Kad bi svijet imao malo više takvih tišina, vjerovatno bi bilo manje nesporazuma.
Majke nas uče najvažnijim stvarima bez ijedne lekcije. Nauče nas da ćutanje nije slabost, već prostor u kojem se čuje ono što riječi ne mogu da kažu. I dok god to nosimo u sebi, njihova prisutnost nikada ne nestaje.
Još zanimljivih članaka pročitajte OVDJE.