Kada je strah postao moj saputnik
Anksioznost se u moj život uvukla neprimjetno, tiho, gotovo nevidljivo. U početku sam mislila da je riječ o umoru, stresu ili običnoj nesigurnosti. Ali s vremenom je sve postajalo jače – srce je ubrzano kucalo, misli su mi bježale, a tijelo se treslo i bez ikakvog razloga. Počela sam se bojati svakodnevnih situacija, onih u kojima sam nekada bila potpuno smirena.
Najteže je bilo priznati da se nešto dešava. Okolina je često govorila da previše razmišljam, da sam osjetljiva ili da samo trebam „malo ojačati”. A ja sam osjećala da gubim kontrolu nad sobom, kao da stojim na ivici nečega što ne mogu objasniti.
Prvi korak bio je priznati sebi da imam problem, da je anksioznost dio mene, ali da ne mora biti ono što me određuje. Taj trenutak iskrenosti bio je bolan, ali i oslobađajući.
Mali koraci ka unutrašnjem miru
Živjeti sa anksioznošću nije značilo pronaći čarobno rješenje preko noći. Bilo je to učenje da se nosim sa sobom, polako i strpljivo. Naučila sam da su mali koraci jednako važni kao i veliki uspjesi.
Bilo je dana kada je moj mali korak bio samo to da ustanem iz kreveta i skuham kafu. Drugih dana to je bilo da prošetam kvartom, iako sam imala osjećaj da će me strah pratiti iza svakog ugla. A nekad je moj uspjeh bio samo duboko disanje i smirivanje misli prije spavanja.
Shvatila sam da ne trebam da pobijedim anksioznost u jednom potezu. Potrebno je da je upoznam, razumijem i naučim kako da živim s njom. Svaki mali pomak bio je dokaz da je moguće pronaći snagu i kada misliš da je nemaš.
Snaga nije u odsustvu straha
Dugo sam vjerovala da snaga znači živjeti bez straha. Ali s vremenom sam shvatila da je snaga zapravo u prihvatanju tog straha, u odluci da ga ne pustim da me vodi.
Anksioznost me naučila da nije sramota osjećati slabost. Naučila me da ne moram uvijek biti jaka pred drugima, već da je hrabrost pokazati ranjivost. Kada sam počela dijeliti svoje osjećaje sa bliskim ljudima, otkrila sam da nisam sama, da mnogi prolaze kroz iste borbe.
Naučila sam da prestanem sebe tjerati da budem savršena. Umjesto toga, počela sam dopuštati sebi da živim u trenutku, čak i kada on nije savršen. U tom prihvatanju sam pronašla mir koji mi je godinama nedostajao.
Život koji ponovo diše
Danas moj život izgleda drugačije nego prije. Anksioznost nije nestala, ali je prestala biti gospodar mog dana. Još uvijek postoje trenuci kada osjetim knedlu u grlu ili kada mi srce ubrzano lupa bez razloga. Ali sada znam da je to prolazno, da me ne definiše.
Počela sam više cijeniti male stvari – tišinu jutra, šetnju parkom, razgovor s osobom koja me razumije. Naučila sam da svaki dan donosi novu priliku da budem bolja prema sebi, nježnija i strpljivija.
Snaga je za mene postala nešto drugo. Nije u savršenstvu, nije u tome da strah nestane. Snaga je u tome da ustanem svakog dana i dam sve od sebe, bez obzira na težinu koju nosim. Naučila sam da se i sa anksioznošću može živjeti, i da život i dalje ima ljepotu koju vrijedi otkrivati, korak po korak.