Nezira Mehmedović iz Srebrenice danas stoji među bijelim nišanima u Potočarima, trideset godina nakon što je izgubila ono najvrjednije što je imala – svoje sinove Saiba i Sinana, ubijene u genocidu 1995. godine. Dok joj suze ne prestaju teći, riječi izgovara tiho, ali jasno. Majčinska bol, kaže, ne poznaje zaborav, ni godine.
“Muž mi je umro šest mjeseci prije rata. Ostala sam sama s njima dvojicom. Saib je rođen ‘72., Sinan ‘74. I nestali su. Tražila sam ih, molila Boga da ih nađem, da ih ukopam. I jesam. U Potočarima. Sad im dolazim svake godine, ali ove jedva – noge me izdaju. Samo da mi pamet ne ode”, priča Nezira.
Sjeća se svakog pokreta, svakog glasa. Sinan je bio pažljiv, uvijek uz nju, posebno u ramazanu, da zajedno poste, da zajedno dočekuju sehur. A Saib je ostavio sve i došao da brani selo Slatinu.
“Bio je u Beogradu, ali je došao kad je počelo. Rekao mi je: mama, sve sam prelazio, preko žena, djece, kostiju… Samo da vas nađem”, kaže.
Ne traži ništa. Samo da se ne zaboravi.
“Prihvatila sam od Boga sve što mi je dao. Teško mi je, žao mi je moje djece. Kako su me slušali, kako su mi radili. Krivo mi je što neke obilaze, a meni nikad niko nije došao ni na vrata da me pita kako živim. A ja sam dala dva sina za ovu zemlju. Dva. A nikoga nema.”
Danas, zbog njih dvojice i zbog više od osam hiljada ubijenih, Srebrenica je ponovo centar svijeta.
U Memorijalnom centru u Potočarima biće klanjana dženaza i ukopani posmrtni ostaci sedam žrtava genocida. Bit će spušteni uz najbliže – otac pored sina, brat pored brata, sin uz oca. Među njima su:
Senajid Avdić, rođen 1976. godine,
Hariz Mujić, rođen 1976. godine,
Fata Bektić, rođena 1928. godine,
Hasib Omerović, rođen 1961. godine,
Sejdalija Alić, rođen 1961. godine,
Rifet Gabeljić, rođen 1964. godine,
Amir Mujčić, rođen 1964. godine.
Još sedam priča, još sedam imena, još sedam života koji se vraćaju kući.