Kad riječi postanu sidro
Sjećam se tih dana kada sam mislila da mi život stalno izmiče. Uvijek mi se žurilo negdje – da odrastem, da uspijem, da pronađem ljubav, da riješim sve nepoznanice sada, odmah. Dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, zamišljena, s pitanjima koja nisu imala odgovore, ona bi samo tiho rekla: “Ne žuri. Sve dođe kad treba.” U tom trenutku, činilo se kao utjeha. Tek kasnije sam shvatila da su to bile riječi mudrosti koje nisu imale rok trajanja.
Majke često govore stvari koje u mladosti zvuče kao floskule. Čujemo ih, ali ih ne razumijemo. Čuvamo ih u sebi nesvjesno, kao miris domaće supe ili zvuk njenih koraka po hodniku. A onda, kad dođe život – onaj pravi, sa svim svojim neizvjesnostima, strahovima i prazninama – te riječi postanu sidro. Postanu ono što nas spašava od nas samih.
Strpljenje nije slabost, nego snaga
U svijetu u kojem se sve mjeri brzinom, čekanje se doživljava kao gubitak. Ako ne uspiješ sada, kao da nisi ni pokušao. Ako te neko ne voli odmah, misliš da si promašio ljubav. Ako nisi tamo gdje si zamislio da ćeš biti do tridesete, osjećaš se kao da si zakasnio. A majka je znala bolje. U njenom svijetu, sve je imalo svoje vrijeme. I nije je bilo sram što čeka.
Trebalo mi je dugo da shvatim da se najljepše stvari ne dešavaju kad mi to želimo, nego kad smo spremni za njih. A spremnost se ne uči iz knjiga niti iz kurseva samopomoći. Ona dolazi iz tišine, iz padova, iz onih dana kad ne znaš kuda, pa ipak nastaviš. I baš u tim trenucima, riječi: “Sve dođe kad treba” odzvanjaju u mislima kao molitva.
Ljubav ne dolazi kad je tražiš
Svi smo u nekom trenutku tražili ono “pravo”. Nekog ko će nas voljeti onako kako želimo, kad to nama odgovara. Ali, ljubav nije takva. Ona ne dolazi na poziv. Ona se pojavi kad prestanemo da je tražimo iz potrebe, kad više ne tražimo da neko popuni prazninu, nego kad smo u miru sa sobom.
U jednoj od tih besanih noći, kad sam ponovno prelistavala prošle poruke, pokušavajući shvatiti gdje sam pogriješila, sjetila sam se majčinog glasa. “Ne traži ono što mora da nađe tebe.” To nije bio savjet, bila je istina koju je naučila na teži način. Ljubav, kao i život, ne trpi pritisak. Ona ne dolazi pod uslovima koje mi postavljamo. Dođe kad smo najbliži sebi, kad prestanemo da glumimo jake, kad skinemo sve maske.
Vrijeme zna kada treba
Postoje trenuci kad mislimo da je sve protiv nas. Pitanja bez odgovora, planovi koji se raspadaju, putevi koji vode u nigdje. U tim trenucima želimo ubrzati sve – vrijeme, ljude, sebe. Ali baš tada, kad mislimo da stojimo u mjestu, u nama se dešava ono najvažnije. Rast.
Ponekad ono što izgleda kao stagnacija, zapravo je priprema. Ne vidimo odmah plodove, ali sjeme je tu. Raste. I onda, jednog dana, kad se najmanje nadamo, dogodi se ono što nam je bilo potrebno. Ne ono što smo htjeli, nego ono što nas mijenja iznutra. Tad shvatimo da smo čekali s razlogom.
Majka je to znala. Nije imala odgovore na sva pitanja, ali je znala da ih ni život neće dati odmah. Njena mudrost nije bila u velikim riječima, nego u tišini između njih. I baš zato su ostale sa mnom.
Nije uvijek lako vjerovati da će sve doći kad treba. Ali ako postoji jedna istina koja nadživljava sve promjene, onda je to upravo ta. Nismo zakasnili. Nismo pogriješili. Samo smo na putu. A put, kako je mama znala reći, nije trka. To je šetnja. I na kraju, sve što nas je trebalo pronaći – pronađe nas.
Još zanimljivih tekstova pročitaj OVDJE.