U uskom hodniku stambene zgrade, dok su hladne pločice odzvanjale pod nogama, dvije osobe stajale su u tišini — brat i sestra, na ivici odluke koja će zauvijek promijeniti njihove živote. Kako nastaviti život, a mama više nije tu pored tebe.
— Lejla, zar stvarno misliš da je to jedino rješenje? — šapnuo je njen brat, glas mu je bio tih, ali gorak, kao da izgovara nešto što ne želi da prizna.
Ispred njih, iza zatvorenih vrata, sjedila je njihova mama. Odjevena u plavu haljinu, onu koju je nosila kad je Lejla maturirala, izgledala je kao da se izgubila u vremenu. Ruke su joj drhtale dok je pokušavala zakopčati dugme, a pogled joj je lutao prostorijom, tražeći sigurnost u poznatom.
— Gdje idemo, Lejla? — upitala je tiho, kao dijete koje ne zna da li je učinilo nešto pogrešno.
— Na jedno lijepo mjesto, mama. Tamo ćeš imati društvo, brinuće o tebi… — odgovorila je Lejla, ali riječi su joj zastajale.
Kada mama zaboravi tvoje ime, a ti pamtiš svaki njen pogled
Zapravo, nisu išli na lijepo mjesto. Išli su u dom za starije, na rubu grada. Tamo gdje hodnici mirišu na lijekove i tišinu, a osmijeh osoblja skriva težinu svakodnevnih rastanaka.
Brat je šutio, stisnutih šaka. Teško je prihvatio da njihova mama više nije ona ista žena koja ih je budila mirisom domaće pite. On se još nadao čudu — da će vrijeme vratiti staru nju, ako samo dovoljno vjeruju.
Ali Lejla je već mjesecima gledala kako se sve mijenja. Mama je zaboravljala gdje se nalazi, jednom je usred noći pokušala izaći tražeći svog pokojnog supruga. Ponekad bi zaboravila i kćerino ime.
— Ne mogu ovo — šapnuo je brat dok su ulazili u lift.
— Nismo mogli više sami — odgovorila je ona, tiho, gotovo bez glasa.
Na ulazu doma dočekala ih je negovateljica sa blagim osmijehom. Trudila se da ublaži prijem, pričajući o aktivnostima i toplini.
— Biće vam ovdje dobro, gospođo Zora — rekla je dok je uzimala mamu pod ruku.
Mama se okrenula prema Lejli:
— Hoćeš li doći sutra?
— Hoću, mama. Svaki dan ću dolaziti — slagala je, znajući da neće moći svaki dan.
Brat nije izdržao. Izašao je iz zgrade bez riječi. Lejla je ostala još trenutak ispred vrata sobe, slušajući tihi plač svoje mame. Nije imala snage da se vrati unutra.
Te noći nije spavala. U glavi joj je odzvanjao isti onaj tihi glas: „Lejla, gdje idemo?“
Ona nije otišla daleko, ali svaki dan sve je dalje od nas
Dani su prolazili. Život se pretvorio u niz posjeta domu. Mama je ponekad prepoznavala Lejlu, ponekad ne. Jednom ju je upitala gdje joj je kćerka i zašto više ne dolazi.
— Tu sam, mama — šapnula je kroz suze.
Porodični odnosi pucali su pod teretom krivice. Brat joj je zamjerao što je bila hladna, a ona njemu što je zatvarao oči pred stvarnošću. Jedne večeri izbila je žustra svađa:
— Ti si je ostavila! — vikao je.
— Ja? Ti si bio tu kad je pokušala upaliti šporet bez vode? Kad me nije prepoznala? Gdje si tada bio?
Nakon duge tišine, rekao je samo:
— Možda smo mogli drugačije…
Vrijeme ne briše osjećaj krivice. Lejla često zatvori oči i vidi onaj isti pogled mame iz hodnika doma. Ponekad sanja da je mama zove imenom svoje sestre iz djetinjstva, ponekad da traži muža kojeg više nema.
I dok svakodnevica ide dalje, pitanje ostaje isto: Da li iko zaista može biti spreman da jednog dana postane roditelj svojoj mami?
Ukoliko želiš pročitati još ovakvih priča, kliknite OVDJE
