Bile smo nerazdvojne, bilo je to prijateljstvo kakvo bi svi poželjeli da imaju.
Dijelile smo sve – od školskih klupa do poruka u dva ujutro. Znala je moje najveće strahove, skrivene snove, prve ljubavi i posljednje suze. Bila je moja osoba. Moje sigurno mjesto.
I onda, bez najave, bez buke i bez drame, prijateljstvo je jednostavno nestalo.
Ne znam tačno kad se to desilo. Nije bilo velike svađe. Nije bilo posljednje poruke za koju mogu reći: “Ovdje je nešto puklo.” Samo smo… prestale.
U početku sam mislila da je to faza. Da smo zauzete, umorne, možda samo odrasle. Život se ubrzao. Posao, obaveze, ljudi koji dolaze i prolaze. Ipak, negdje u meni tinjala je nada – javiće se. Makar kratko. Kao nekada. Jedna poruka, jedna pjesma, jedna stara interna fora.
Ali nije se javila.
Tišina u prijateljstvu zna biti najglasnija
Postoje trenuci kada nešto zaiskri u grudima. Pogledam staru fotografiju i zadrhtim. Na njoj se smijemo kao da svijet ne može stati između nas. Čujem pjesmu koju smo uvijek pjevale dok vozimo kroz grad i pitam se – da li se i ona ikada sjeti mene?
Ne znam zašto joj nisam pisala. Možda iz ponosa. Možda iz straha da ne dobijem odgovor. A možda sam jednostavno osjetila da su vrata zatvorena. Jer kad prijateljstvo uvene bez riječi, ono najviše boli tišinom.
Ljudi često govore o prekidima s partnerima. O slomljenim srcima i emotivnim kolapsima. Ali rijetko ko priča o kraju prijateljstva. A ponekad, upravo taj kraj ostavi dublji trag. Jer prijateljstvo je često tiha ljubav bez uslova. I kad se ta tišina pretvori u odsustvo – boli.
Ostale su poruke. Uspomene. I praznina.
Još uvijek imam naše poruke. Naše interne šale. Poklone koje mi je donosila s putovanja. Ne brišem ih. Ne mogu. Jer brisanje bi značilo priznati da toga više nema.
U našoj priči nema krivice. Nema jasnog odgovora. Samo dvoje ljudi koji su nekada jedno drugom bili cijeli svijet, a sada se više i ne poznaju.
Najgore od svega je to što nema kraja. Nema “oprosti”. Nema objašnjenja. Samo prostor između nas koji svakim danom raste. I da se sada sretnemo – više ne bih znala kako joj pričati o stvarima koje je nekada znala bolje od mene same.
Prijateljstvo se mijenja, ali bol ostaje
Možda smo samo odrasle i promjene su bile tihe, ali stalne. Vremenom smo izgubile dodir sa onim što nas je povezivalo i više nismo znale kako pronaći put nazad. I možda… možda je to bilo prirodno.
Ali to ne znači da ne boli.
Prijateljstvo koje sam mislila da će trajati zauvijek ostavilo je tišinu tamo gdje su nekada bili smijeh, poruke i sati razgovora. Ostavilo je uspomene koje bole jer više nisu dio svakodnevice, već podsjetnik na ono što smo izgubile.
Ljubav bez naslova, bol bez priznanja
Nikada nismo imale “posljednji put”. Nismo rekle “zbogom”. I možda je baš u tome ta težina. Jer kad ljubav ili veza prestanu, ljudi očekuju kraj. Prijateljstvo, s druge strane, zna nestati poput daha – bez ikakvog zvuka.
Naučila sam da neću dobiti kraj koji sam željela. Možda se nikada nećemo više javiti jedna drugoj. I to je u redu. Ljudi ulaze u tvoj život s razlogom, i ostaju onoliko koliko trebaju.
To što je završilo ne znači da nije bilo stvarno. Prijateljstvo koje smo imale bilo je posebno. Iako više ne postoji u sadašnjosti, ono živi u prošlosti – i u meni.
Prijateljstvo koje mijenja, ali ne nestaje iz srca
Dala sam toj vezi sve. Bila sam iskrena, prisutna, odana. Ako je vrijeme odnijelo ono što smo imale, neka. Neću zaboraviti.
Neću zaboraviti one tihe zagrljaje. Smijeh u kasnim satima. Poruke “javi kad stigneš”. Našu pjesmu. Njene oči kad mi je rekla “biće bolje” kad niko drugi nije znao da mi je loše.
Ne zaboravljaš takve stvari.
Ako ovo čitaš, nadam se da ti je dobro
U meni nema bijesa. Nema zamjeranja. Samo jedno tiho: “Nedostaješ.”
Ako ovo ikad pročitaš i pitaš se da li sam se sjetila tebe – jesam. Sjetim se svaki put kad osjetim tišinu tamo gdje je nekada bilo prijateljstvo. Tamo gdje si ti bila.
Možda se više nikad nećemo vratiti jedna drugoj, možda nikada nećemo sjesti i objasniti šta se dogodilo. Jednostavno tako je trebalo biti.
Ali jedno znam – uvijek ćeš imati mjesto u meni. Tamo gdje se čuva sve što je bilo iskreno, nježno i stvarno.
Prijateljstvo nije uvijek vječno, ali ono pravo nikada u potpunosti ne nestane. Ostaje u tragovima i sjećanjima. U pjesmama koje ne možeš preslušati bez suze i tišini koja ne boli zbog mržnje, već zbog ljubavi koja se više nema gdje smjestiti.
Još ovakvih ispovijesti pročitaj OVDJE
