Koliko je danas stvarno potrebno novca za “normalan život” u Bosni i Hercegovini pitanje je koje se sve češće postavlja u domovima, na pauzama za kafu, u redovima ispred prodavnica i na društvenim mrežama. Ne postavlja se iz radoznalosti, nego iz potrebe da se razumije stvarnost u kojoj većina ljudi živi. Normalan život više ne znači luksuz, putovanja ili skupe navike, već sigurnost da se mjesec može završiti bez dugova, odricanja i stalne brige.
Pod normalnim životom danas se podrazumijeva da se mogu platiti osnovni računi, kupiti hrana bez kalkulisanja svake marke, natočiti gorivo kada je potrebno, odjenuti djecu i ponekad priuštiti mali predah. Upravo u toj jednostavnosti leži problem, jer i takav, skroman okvir postaje sve teže dostižan za veliki broj građana.
Plata koja traje kraće od mjeseca
Prosječna plata u Bosni i Hercegovini na papiru može djelovati pristojno, ali u praksi se vrlo brzo pokaže da ona rijetko pokriva stvarne troškove života. Već u prvoj polovini mjeseca novac se rasporedi na režije, kiriju ili kredit, hranu i osnovne potrebe, a prostor za neplanirane izdatke gotovo da ne postoji. Čak i oni koji primaju redovna primanja često osjećaju da žive u konstantnom minusu.
Poseban pritisak osjete porodice s djecom. Troškovi rastu neprimjetno, kroz školske obaveze, odjeću koja se mora mijenjati kako djeca rastu, sitne izlete, rođendane i svakodnevne potrebe koje se ne mogu odgoditi. Kada se sve sabere, plata koja je nekada bila dovoljna za cijeli mjesec danas traje dvije do tri sedmice.
Mnogi građani priznaju da se više ne pitaju koliko zarađuju, već koliko im ostane nakon osnovnih troškova. Taj iznos je često simboličan i služi isključivo za preživljavanje do sljedeće plate. Normalan život u takvim okolnostima postaje psihološki napor, jer se svaki neočekivani trošak doživljava kao udarac.
Hrana, režije i stan – tiha borba svakog doma
Cijene hrane u posljednjih nekoliko godina promijenile su navike gotovo svih domaćinstava. Kupovina je postala planska, bez spontanosti. Mnogi biraju jeftinije proizvode, prate akcije i odriču se onoga što je nekada bilo dio svakodnevnice. Ipak, čak i uz maksimalnu štednju, mjesečni troškovi ishrane zauzimaju značajan dio budžeta.
Režije su posebna priča. Struja, voda, grijanje i komunalne usluge više se ne doživljavaju kao fiksni i podnošljivi izdaci, već kao izvor stalne brige. Svaka promjena cijena direktno se osjeti u kućnom budžetu, bez obzira na to koliko se racionalno trošilo. Zima posebno otežava situaciju, jer troškovi rastu upravo u periodu kada su prihodi isti.
Stanovanje je jedan od najvećih izazova. Oni koji žive u iznajmljenim stanovima suočavaju se s rastom kirija, dok vlasnici nekretnina osjećaju teret održavanja i poreza. U oba slučaja, veliki dio mjesečnih primanja odlazi na krov nad glavom, ostavljajući malo prostora za bilo kakav oblik sigurnosti ili uštede.
Kada normalan život znači stalno odricanje
Za mnoge građane normalan život danas znači stalno vaganje između želja i mogućnosti. Kafa u gradu više nije svakodnevna navika, već povremeni luksuz. Odjeća se kupuje planski, često van sezone, a godišnji odmor se sve češće svodi na nekoliko slobodnih dana kod kuće ili kod rodbine.
Psihološki pritisak koji takav život nosi teško je izmjeriti brojkama. Ljudi se navikavaju na skromnost, ali ne i na osjećaj nesigurnosti. Stalna briga o novcu utiče na odnose u porodici, na mentalno zdravlje i na opšti osjećaj zadovoljstva životom. Normalan život bi trebao značiti stabilnost, a ne konstantno prilagođavanje i strah od sutra.
Posebno su pogođeni oni koji žive sami, penzioneri i mladi koji tek započinju samostalan život. Bez dodatne podrške porodice, normalan život često postaje nedostižan cilj. Čak i zaposleni mladi ljudi sve češće ostaju u roditeljskim domovima jer troškovi samostalnog života premašuju njihove mogućnosti.
Koliko novca je zaista potrebno za miran mjesec
Kada se svi troškovi sagledaju realno, postaje jasno da iznos koji je potreban za normalan život zavisi od više faktora, ali u gotovo svim slučajevima premašuje prosječna primanja. Normalan život danas podrazumijeva da se mjesec može završiti bez pozajmljivanja, bez odgađanja računa i bez stalnog osjećaja krivice zbog svakog potrošenog novčića.
Ljudi ne traže luksuz, već sigurnost. Traže mogućnost da planiraju, da se raduju malim stvarima i da ne osjećaju strah svaki put kada telefon zazvoni ili kada stigne novi račun. U tom smislu, normalan život ima mnogo više veze s osjećajem stabilnosti nego s konkretnim iznosom na računu.
Sve više građana otvoreno govori o tome da je granica između normalnog života i borbe za preživljavanje sve tanja. Razlika se često mjeri u nekoliko stotina maraka, ali posljedice su ogromne. Dok se troškovi svakodnevno povećavaju, osjećaj sigurnosti se smanjuje, a normalan život postaje pojam koji se sve češće preispituje, a sve rjeđe doživljava.