Jedan od najvažnijih zadataka roditelja je pomoći djeci da izgrade zdrave životne navike koje će ih pratiti i u odraslom dobu. Djeca uče gledajući, mnogo više nego slušajući, pa nije dovoljno samo ponavljati šta trebaju raditi. Potrebno je pokazati im primjer kroz svakodnevne sitne rituale, odnos prema sebi i načinu života. Dobre navike ne moraju biti povezane sa strogim pravilima i odricanjem. One mogu uključivati igru, odmor, smijeh, boravak u prirodi i zdrave odnose sa ljudima koje volimo.
Savremeni pristup zdravlju sve više se udaljava od ideje da je ono samo odsustvo bolesti. Zdravlje se posmatra kao stanje u kojem je naše tijelo opušteno, nervni sistem fleksibilan, san kvalitetan, a odnosi topli i podržavajući. Kada dijete raste u takvom okruženju, lakše se nosi sa stresom, razvija bolji imunitet, više kreativnosti i veću sigurnost u sebe.
Učenje prepoznavanja i izražavanja emocija
Zdrava navika ne odnosi se samo na to šta dijete jede ili koliko se kreće. Temelj svega je sposobnost da osjeti svoje tijelo i razumije šta se u njemu dešava. Kada dijete prepozna da li je umorno, gladno, napeto, tužno ili ljuto, ono uči živjeti u skladu sa sobom. Tada ne potiskuje osjećanja i ne traži utjehu isključivo kroz hranu, ekrane ili loše navike.
Roditelji tu imaju veliku ulogu svojim primjerom. Kada pokažemo da je u redu reći “umorna sam”, “tužan sam danas” ili “treba mi mir”, dijete uči isto. Važno je pomoći djeci da razviju načine smirivanja: duboko disanje, zagrljaj, crtanje, razgovor ili šetnju. Djeca koja znaju prepoznati i izraziti svoje emocije lakše grade odnose i imaju zdraviju sliku o sebi.
San i odmor kao temelj zdravlja
Nedostatak sna mijenja raspoloženje, otežava učenje i utiče na ponašanje. Isto se dešava i kod djece i kod odraslih. Kada su umorna, djeca teže kontrolišu emocije, brže planu, teže se koncentrišu i sve im postaje naporno. Zbog toga je važno da san ne bude kazna ili obaveza, nego prirodan dio ritma dana.
Odmor nije samo spavanje. Postoji i mentalni, emocionalni i čulni odmor. Djeci je potrebno vrijeme bez ekrana, bez obaveza i bez žurbe. Potrebno im je vrijeme da maštaju, crtaju, gledaju kroz prozor, legnu na kauč i jednostavno budu. Takvi trenuci omogućavaju mozgu da se smiri i lakše obradi nove informacije.
Vrijeme za igru i kreativnost
Kada govorimo o zdravim navikama, često zaboravimo igru, iako je ona djetetova prirodna potreba. Kroz igru dijete razvija maštu, samopouzdanje i socijalne vještine. Nestrukturisana igra, bez stalnih pravila i takmičenja, pomaže djetetu da bude spontano i opušteno.
Roditelji ne moraju uvijek organizovati kompleksne aktivnosti. Dovoljno je vrijeme provedeno zajedno, slaganje kockica, društvene igre, ples po kući ili odlazak u park. Dijete koje ima prostor za igru ima i prostor da bude ono što jeste.
Uživanje u kretanju i boravku u prirodi
Najzdravije navike vezane za kretanje često nastaju spontano, a ne u teretani ili kroz stroge programe. Djeca vole kretanje po prirodi, penjanje, trčanje, vožnju bicikla, vodu i travu pod nogama. Takvo kretanje povezuje tijelo i um, smanjuje stres i jača imuni sistem.
Priroda donosi mir na poseban način. Zvuk vjetra, šum drveća, miris zemlje nakon kiše ili gledanje zalaska sunca razvijaju osjećaj pripadnosti i zahvalnosti. Roditelji koji provode vrijeme na otvorenom zajedno sa djecom pokazuju da kretanje nije obaveza, već nešto u čemu se uživa.
Topli odnosi i osjećaj pripadnosti
Zdrava navika je i njegovanje odnosa sa ljudima koje volimo. Djeca koja rastu okružena pažnjom, razgovorom i podrškom osjećaju se sigurnije. Osjećaj pripadnosti smanjuje stres i jača povjerenje u sebe i druge. Porodični obroci, zajedničke šetnje i razgovori prije spavanja ostavljaju dubok trag.
Druženje uči djecu empatiji, dijeljenju, rješavanju sukoba i brizi za druge. Usamljenost, s druge strane, može ostaviti ozbiljne posljedice na mentalno i fizičko zdravlje. Zato je važno otvoriti vrata razgovoru, pogledati djecu u oči i slušati ih bez žurbe.
Zahvalnost i sposobnost divljenja
Zahvalnost i divljenje životu nisu samo lijepe fraze. One mijenjaju način na koji mozak funkcioniše. Kada dijete nauči primijetiti lijepe stvari, kao što su zvijezde, snijeg, muzika ili nečiji osmijeh, ono razvija osjećaj smisla i povezanosti sa svijetom.
To ne znači bježanje od problema ili glumljenje sreće. To znači priznati da postoje teški trenuci, ali i naučiti vidjeti ono dobro što postoji paralelno sa njima. Male navike zahvalnosti, poput rečenice “hvala za današnji dan”, stvaraju snažnu emocionalnu osnovu za život.
Prihvatanje grešaka i ideje da je “dovoljno dobro”
Djeca često osjećaju pritisak da budu najbolja, najtiša, najuspješnija. Važno je pokazati im da greške nisu znak neuspjeha, nego prilika za učenje. Kada roditelj prizna svoju grešku i izvini se, dijete vidi da je to normalno i prirodno.
Prihvatiti da je “dovoljno dobro” sasvim dovoljno znači osloboditi se nepotrebnog pritiska savršenstva. Djeca koja rastu u takvom okruženju postaju hrabrija, spremnija da pokušaju opet i sigurnija u sebe.